Preneseno iz magazina START
Pise: Emir Suljagic
Skoro najbolji pokazatelj kompletne degeneracije bosanskohercegovačkog društva je taj što preko ustaljenih etničkih (čitaj: entitetskih) i vjerskih granica nije moguć konsenzus o skoro bilo čemu. Zajednički odgovor na pitanje – Za šta smo mi? – skoro da nije moguće dobiti. Živimo u tri različite realnosti, koje se zapravo dodiruju jedino u tačkama konfrontacije. I jedni i drugi i treći, tobože želimo isto, želimo da nam bude bolje, ali imamo tri različite, čak i dijametralno suprotstavljene vizije boljeg. Ono što je jednima bolje, drugima predstavlja smrtnu presudu; ono o čemu bi se jedan i drugi mogli dogovoriti, treći doživljava kao prijetnju. Zahvaljujući neodgovornim političarima – najozbiljnija politička zaostavština Alije Izetbegovića je, zapravo, promocija neodgovornosti u vrhunaravni politički princip – zaključani smo u zero-sum-game. Podjednako je, naime, neodgovorno i cinično tražiti ukidanje jednog entiteta i temeljiti vlastiti politički probitak na njenome trajnom postojanju na jednoj strani, i maštati o povratku u vrijeme kad je Bog po zemlji hod'o, na drugoj. Jer, Bog je očigledno umro – meni se čini da se te desilo negdje u vrijeme kad je Srebrenica padala, ali me drugi uvjeravaju da se zbilo neku deceniju i nešto ranije – a zemlja, i svijet kad smo već kod toga, se u međuvremenu izmijenila do neprepoznatljivosti. I zato, ako se već nismo u stanju sporazumjeti oko tog Za, da li se barem možemo dogovoriti o Protiv? I to je odgovor na pitanje kakvu zemlju i društvo želimo, u bosanskim uvjetima možda i važniji od pređašnjeg. Bez pretenzija, jer vjerujem da je legitimno i mišljenje da je u redu biti kriminalac – a, sudeći po izbornim rezultatima, većina žitelja BiH dijeli upravo to mišljenje – i tek u svoje ime, evo liste stvari, aktera, pojava, organizacija protiv kojih sam ja, čije samo postojanje u nekim ili djelovanje u drugim slučajevima ovu zemlju drži zakovanu u siromaštvu i fizičku bijedu, u zatucanost i neprosvijećenost ili je njihova posljedica. Razlozi su moji i samo moji i manje su važni; neprijatelj je zajednički.
1. Dakle, ja sam protiv Stranke za BiH kao takve, iz cijelog niza razloga. Prvo, to je stranka koja jednu polovinu ove zemlje (RS) još uvijek tretira kao neprijatelja, zaraćenu stranu. Jedini ozbiljan učinak te politike je da su bosanski Srbi danas dalje od Bosne i Hercegovine i od Sarajeva nego što su ikad bili poslije rata, uključujući i vrijeme kada je Momčilo Krajišnik donosio odluke o tome. Drugo, SBiH kao stil, manir i način vladavine promovira ono što se u zapadnoj publicistici zove cronnyism, što bi se na b/h/s moglo, iako neprecizno, prevesti kao klijentelizam. Resursi završavaju u rukama vrlo uskog kruga prijatelja i poznanika; unutar tog kruga trguje se uslugama, novac mijenja ruke, nagrađuje državnim namještenjima ili profitabilnim ugovorima koji uključuju neko javno dobro (čitaj: telekomunikacije, elektroenergetski resursi, građevinski i infrastrkuturni radovi). Treće, ne znam da je iko ko je makar prešao prag neke općinske kancelarije SBiH ikad ikome položio račun za bilo šta. Dalje, njeno članstvo čine državni namještenici i službenici, a u zemlji u kojoj se državni posao doživljava kao siguran i doživotan, jedina moguća politika te stranke je borba za status quo. Na koncu, iako lista razloga nije ni izbliza iscrpljena, ja sam protiv SBiH jer su, brate, diletanti. I pritom nezajažljivo pohlepni diletanti.
2. Ja sam protiv SDA. SDA kao stranka muslimanskog kulturno-historijskog kruga bila je ključna u puštanju iz boce onog nacionalističkog džina koji nas je poslije sve redom satrao. SDA će, jednog dana, i ja ga ne moram dočekati ali bih volio biti tu kada stvari krenu tim putem, biti odgovorna pred sudom historije zato što je narod u čije ime navodno govori iskorijenjen iz dobre polovice zemlje. Već godinu dana pregledam dokumente i čitam svjedočenja koja se odnose na raspad državnog aparata – da bi SDS preuzeo kontrolu - koji je prethodio pokolju. Od amaterizma koji su, bez izuzetka, ispoljile lokalne organizacije SDA, od Hercegovine i istočne Bosne do Prijedora i Banje Luke, poraznija je jedino želja s kojom su Srbi nasrnuli na svoje muslimanske komšije. Ja sam protiv SDA jer je njen predsjednik potpisao nepravedan mir, između ostalog, uvjeravajući svoju javnost kako je Jugoslavija bila spremna poslati novih 15 divizija u BiH; prije tri mjeseca sam pročitao zapisnik sa sjednice Vrhovnog Saveta Odbrane SRJ iz januara 1996. (a mir je potpisan samo mjesec ranije) na kojem Momčilo Perišić objašnjava Slobodanu Miloševiću da VJ više nije u stanju ni održavati opremu koju ima, a da vojnicima u kasarne hranu donose roditelji jer VJ nema hrane. SDA, kao stranka formirana u uvjerenju da je moguće voditi umjerene nacionalne politike u BiH, je pokazala da takvo što u BiH može samo dovesti do rata. SDA je planski i sa vrlo jasnom kalkulacijom organizirala premještanje Bošnjaka iz istočne Bosne – što je zločin sam po sebi - u okolicu Sarajeva, da bi sebi priskrbila dugogodišnju vlast i osigurala stalnu muslimansku većinu u i oko prijestonice. SDA i danas preuzima zasluge za odbranu zemlje, ali nikad nije položila račun o tome koliko je ta odbrana zapravo koštala. I pored toga što postoji još jako mnogo razloga da svako razuman bude protiv SDA, izabrao sam ovu, patriotsku argumentaciju, tek da pokažem SDA-ovo najvažnije duplo dno.
3. Ja sam protiv SDS-a, kao stranke genocidnih manijaka. U organizacionom smislu, pokolj nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom na jednoj polovini zemlje bio bi ne samo neizvediv, nego i nemoguć bez SDS-a. Ključni mehanizam u pokolju bili su lokalni krizni štabovi pod kontrolom SDS-a; krizni štabovi su organizirali dolazak i osigurali podršku (a u nekim slučajevima, kao navodno u Zvorniku i platili ogroman novac) paravojnim formacijama, bili najvažniji u sprovođenju masovne mobilizacije lokalnog srpskog stanovništva u srpsku TO, preuzimanju vlasti i potonjem čišćenju nesrpskog stanovništva. U tom procesu, SDS je temeljito opljačkao dio zemlje koji je držao pod kontrolom: cijele fabrike prenošene su u Srbiju. SDS je, ustvari, ideja koja je izgubila pravo glasa i tu osim pravosuđa malo ko ima još nešto za reći.
4. Ja sam protiv HDZ-a, ali ne kao organiziranog hrvatskog interesa u BiH (jer, HDZ to odavno nije, ako je ikada i bio), nego kao stranke koja je inspirisala neizrecive zločine. Sve što je HDZ činio i u ratu i poslije rata je prilično detaljno dokumentirano, tako da bi svaka dodatna elaboracija bila samo traženje vremena. Moj problem sa HDZ-om (i njenim derivatima) nije u tome što tvrde da predstavljaju hrvatski nacionalni interes u BiH, nego upravo u tome što ga – ne predstavljaju.
5. Ja sam protiv Republike Srpske, kao jedinog mjesta na svijetu gdje masovne ubojice, silovatelji i zločinci uopće uživaju pravnu zaštitu i političku podršku državnog aparata. Nisam protiv RS-a kao načina zaštite kolektivnih prava Srba u Bosni i Hercegovini. Vjerujem, naime, da je SDA vodila manje diletantsku politiku u godinama prije rata, broj Srba koji se svrstao na stranu Radovana Karadžića bio daleko manji. Ali, jesam protiv RS-a u kojem će utočište – i to ne samo kao državni službenici – naći najgore što su Srbi ikada imali, gdje će se sigurno osjećati tipovi koji su silovali 15-godišnjakinje ili prisiljavali očeve i sinove na međusobne seksualne odnose.
6. Ja sam protiv Islamske zajednice, Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve, ne kao takvih, nego ovakvih kakve jesu, protiv sam njihovog otvorenog i svakodnevnog miješanja u politku i pretenzija da budu čuvari nacionalne svijesti i tobožnjeg moralnog kompasa. Naprosto, nisam za biskupe koji crtaju karte, dok prešućuju aparthejd; niti za vladike koji drže pomiriteljske božićne besjede, ali blagosiljaju crkve izgrađene na otetoj privatnoj imovini; nisam za reisa koji sve moje mrtve prijatelje koji nisu klanjali hladno proglasi nemoralnim, iako su položili živote za nešto u što su vjerovali. Pošto sam osobno zainteresiran za to, naime otac mi je bio socijaldemokrata i ljevičar (ergo, ne baš vjernik) prije nego što je poginuo: da li se, poštovani reis-efendija, komunistima i nevjernicima sad i šehadet manje prima?
7. Ja sam protiv Dnevnog avaza i kao novinarstva i kao utjelovljenja poslovnih praksi. Protiv novinarstva koje je atentatorsko i ucjenjivačko i protiv poslovnih dogovora sa kućnim prijateljima Borke Vučić i Gazda Jezde, protiv pranja krvarine.
8. Ja sam protiv korupcije i vjerujem da je borba protiv korupcije jedini danas općeprihvatljivi oblik patriotizma u Bosni i Hercegovini. Ne znam kako se korupcija tačno definira, ali na svakom koraku vidim da podriva ovu zemlju, podriva njeno moralno tkivo. U onoj mjeri u kojoj se u to razumijem, čini mi se da je korupcija ne samo besprizorna krađa u organizaciji političkih organizacija, nego je postala i stanje duha. U korupciji vlasti ima nešto što jako podsjeća na korupciju nacističkog režima, koji je osim toga što je odgovoran za smrt miliona ljudi i temeljito opljačkao Njemačku. Sebastian Haffner, jedan od najvažnijih njemačkih novinara, o tome piše u svojoj Germany: Jekyll & Hyde: Nacističke vođe su instiktivno prenijele u polje korupcije Hitlerovu doktrinu da se vjeruje samo u najveće laži – jer, je skoro nevjerovatno da bi ih neko izustio – dok malo, stidljivog lažova odmah otkriju (...) Zapravo, zbog njihove veličine, zaslijepljena njemačka javnost više i ne zove pljačku nacistički vođa njenim pravim imenom. Ovi su pljačkaši tako veliki da su postali velika gospoda. Njihova moć i drskost su tako veliki da ljudi osjećaju zahvalnost što im je ostavljeno bilo šta, umjesto bijesa što im je oteto tako mnogo. Na narodnu mudrost da onaj ko laže taj i krade, treba uvesti amandman da onaj koji krade taj i ubija. Ili obratno. Na drugom, onom svakodnevnom nivou, korupcija je u BiH postala način ophođenja. Doktori uzimaju par stotina maraka od sirotinje, a zatim svojoj djeci za isti taj novac kupuju i-Pod ili ih šalju na zimovanje u Crans Montanu. Ali, gore i od toga je to kako se prosječni Bosanac (a to je, recimo, zajedničko i Bošnjaku i Srbinu i Hrvatu) uvija kao crv pred posljednjih općinskim službenikom, zahvalan na kraju za ono što mu zapravo pripada.
9. Ja sam protiv obrazovnog sistema koji proizvodi nepismenost, osrednjost i konformizam. Protiv univerziteta na kojima možeš dobiti posao (također iz kategorije trajan i doživotan, ali lagodniji čak i od državnog, pa time i poželjniji) samo ako ti je otac član političke stranke ili profesor na univerzitetu ili, a to je najbolje, i jedno i drugo. Protiv univerziteta koji proizvode studente čija je pismenost na nivou osrednjeg jugoslavenskog, socijalističkog, osnovca. Protiv univerziteta na kojima rade ljudi koji nisu gledali Dnevnik kada je padao Berlinski zid, koji niti čitaju niti objavljuju, niti im je jasno a zašto bi to, zaboga miloga, pod stare dane trebali i da rade!?
10. Protiv ponižavajućeg položaja radnika, ljudi koji su prinuđeni preživljavati dok zapravo jedini privređuju. Ja sam protiv iživljavanja poslodavaca i protiv temeljne pravne nesigurnosti radnika i mislim da je strašno da je u Bosni i Hercegovini danas uverljivo najteže pošteno zarađivati i živjeti od svog rada. Protiv svakodnevnog gaženja po dostojanstvu onog čovjeka koji ustaje u ranu zoru, radi osam, deset ili koliko god sati treba, na mrazevima na kojima puca staklo ili na nepodnošljivim vrućinama, slamajući se i znajući da to mora raditi i sutra i prekosutra, sve dok jedan dan ne bude u stanju ustati iz kreveta. Ali, dotad će se djeca valjda moći starati o sebi. Vjerovatno na isti način.
U našem gradu se pojavila čudna životinja. 
